Dvorac i arboretum Opeka
22.06.2011
Špilja Vindija
22.06.2011Nakon prve utvrde stavljene na ovu stranicu, došao je i prvi dvorac. Čast je dobio dvorac Maruševec. U tekstu možete saznati legendu o Čehinji Maruši, kao i o nekad prekrasnom perivoju oko dvorca i još ponešto ... i onako usput dvorac Maruševec pripada prvoj kategoriji spomenika kulture.
Dvorac u Maruševcu se kao sjedište vlastelinstva obitelji Vragović spominje sredinom 16. st. Od tada pa do 20.st., njega su posjedovale razne obitelji, od kojih je svaka građevinskim zahvatima ostavila svoj trag. Prvotno nizinski burg izmijenio je Schlippenbach 1877.god. „historicističkom" obnovom dvorca i arhitektonskom dekoracijom romantičnog historicizma, a nakon njega Pongratz krajem 19. st., koji je i uredio perivoj. U dvorcu su očuvani predmeti umjetničkog obrta iz 19. st. i dio su nekadašnjeg dvorskog inventara. Romantičarska vizija dvorca u slikovitom pejzažu ovdje je provedena smještajem parka zajedno s elementima specifične parkovne arhitekture i potječe s kraja 19.st.
Maruševec
Varaždinska županija
Legenda o Maruševcu
Legenda kaže da je na prostor današnjeg Maruševca u neka davna vremena došla Čehinja Maruša, sagradila dvor i osnovala obitelj. Tako je nastao Maruševec i dobio ime po svojoj osnivačici.
Je li Maruša došla tragom mirisa đurđica i ostala zarobljena ljepotom ranog Jurjevskog proljeća upravo u vrijeme kad se blagoslivljalo polja ? Da li je ta češka plemkinja zaslužna za izgradnju dvorca Maruševec, kako govori legenda ili ta zasluga pripada vojniku Grgoru koji se na dalekom zadarskom bojištu iskazao svojim junaštvom protiv ratnog pohoda Venecije. Pisani dokumenti svjedoče da mu je zahvalnost stigla od samog Ludovika I Anžuvinskog - kralja Ugarske, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije koji je Grgoru od Maruševaca ( Marjaševaca) 1351. god. dodijelio plemićki naslov i između ostalih posjeda i zemljište Marjaševac kod crkve Sv.Juraja.
O Maruši nemamo pisanih tragova. Sve što je ostalo je vjetar pun slatkog mirisa durđica i blistavi sjaj vode obližnjeg jezerceta, uz sanjivo šuštanje lišća stoljetnih lipa i hrastova. Dovoljno da zatvorimo oči i zamislimo negdašnji život. I ako postoji legenda o postanku Maruševca, prvi pisani zapis o Maruševcu nastao je davne 1466. godine dodjelom grbovnice kralja Matije Korvina magistru Benediktu, sinu Stjepana Tharnowcza.
Perivoj
Uz dvorac u Maruševcu podignut je veliki perivoj. Blago valovit teren na granici podivanečkog krajolika i varaždinske ravnice omogućavao je prekrasne vidike na polja, livade i okolne šume. Današnji perivoj oko dvorca samo je dio nekadašnjeg prostranog engleskog perivoja kakav je bio još prije Drugoga svjetskog rata. Veći je dio perivoja nakon provedene agrarne reforme uništen i pretvoren u livade i oranice. Tada je posječeno po nekoliko primjeraka močvarnog taksodija, kavkaskih i grčkih jela i neki rijetki primjerci borova. Vrijeme nastanka perivoja je nepoznato. Prije romantične obnove dvorca u drugoj polovici 19. stoljeća vjerojatno su postojali vrtovi uz stari dvorac, slični onima iz Patačićeva kodeksa.
Pejzažni perivoj podignut je nakon 1877. godine, tj. nakon obnove dvorca. Prema usmenim navodima pojedinaca perivoj je preoblikovan 1884. i 1900. godine, što se podudara s obnovama dvorca posljednjeg vlasnika Pongratza. Navodno da je obnovu perivoja vodio neki poznati nizozemski majstor. Nekoliko stotina godina stari hrastovi u perivoju ostaci su nekadašnje šume. Cvjetnjak s fontanom ispred južnog pročelja dvorca uređen je u 20. stoljeću, prije 1930. godine. Na početku 20. stoljeća, prema jednoj fotografiji, na tom je mjestu još bila livada. Osim autohtonog drveća, u perivoju rastu i brojne egzotične vrste kao koloradska i alžirska jela, ginko, kavkaska i bodljikava smreka, pterokarija, američki divlji kesten i druge vrste.
Povijest dvorca Maruševec
Dvorac Maruševec svojom ljepotom i privlačnošću jedan je od najvećih dragulja Hrvatskog Zagorja, uz bok dvoraca Trakošćan i veliki Tabor. Današnji njegov izgled samo je blijeda slika raskoši ovog pradavnog sredovjekovnog burga čije postojanje povijesni izvori bilježe već sredinom 14. stoljeća, kada je na ovim prostorima bilo obiteljsko gnijezdo plemića Vragovića. Vjerojatno je tada na mjestu današnjeg dvorca postojao drveni dvor koji je tijekom svojih 600 godina postojanja više puta mijenjao svoj izgled. Dvorac Maruševec u svom zidanom obliku spominje se već rane 1547. godine, a bio je vlasništvo obitelji Vragović o čemu svjedoče natpis i grb obitelji na zapadnoj strani dvorca. Sličan izgled današnjem, dvorac je dobio vjerojatno krajem 16. stoljeća za vrijeme vladavine Baltazara Vragovića, a u to je vrijeme prikazan kao Wasserburg, tj. bio je zaštićen vodenim opkopima što je bila efikasna zaštita pred najezdom Turaka..
Posljednji iz obitelji, Vragović bio je Franjo Adam, za čije vladavine obitelj dobiva i barunski naslov. Pošto nije imao muškog potomstva, za svog nasljednika imenuje plemića Krstu Črnkovačkog, tadašnjeg zagrebačkog podžupana i kapetana banove tjelesne garde. Već godinu dana kasnije (1717.) Krsto pogiba kod Zrina u borbi protiv Turaka, a dvorac prelazi u vlasništvo obitelji Pasztory, zatim Kanotaj i na kraju obitelji Patačić. Nakon Patačića, Maruševec često mijenja svoje vlasnike tako da ga već 1873. godine od baruna Simbschena, kupuje pruski grof Artur Schlippenbach. Artur je inače imao namjeru od Erdödya kupiti varaždinski Stari grad, no kako to nije uspio, zadovoljio se Maruševcom. U to je vrijeme izvedena temeljita rekonstrukcija dvorca, tako je 1877. godine dograđena trokatna kula s neogotičkim arhitektonskim elementima, a južno pročelje dvorca dobiva istaknuti centralni rizalit. Sva su pročelja ukrašena bogatim dekorativnim elementima uobičajenim za 19. stoljeće, te dvorac napokon dobiva današnji izgled. Zidovi su bili prekriveni velikim tapiserijama i slikama poznatih europskih slikara iz 17. i 18. stoljeća. Dobar dio tih ulja na platnu danas se nalazi u Muzeju Varaždin, gdje predstavlja najvredniji dio fundusa najstarijih majstora slikara.
