Utvrda Grebengrad
09.10.2010
Dvorac Maruševec
22.06.2011Evo i drugog dvorca na Landmarkings.com, a to je dvorac Opeka, prvi vlasnik Opeke Grof Marko Bombelles je prvi koji je doveo automobil u Hrvatsku, marke "Benz". Opeka je imala i arboretum koji je imao više od 14.000 biljaka, grmova, drveća. Sada je to samo sjena nekadašnjeg arboretuma, ali isplati se posjetiti.
Kompleks dvorca Opeka nalazi se u današnjem naselju Marčan, a čine ga dvorac i arboterum Opeka. Izgrađen je 1674. g., o čemu svjedoči natpis koji se nalazi na glavnom ulazu u dvorac, iako postoji mišljenje da je on ipak sagrađen tek u 18. st. Dvorac u izvornoj formi odaje karakteristike zrelog baroknog stila, ali je tijekom 19. st. temeljito obnovljen u historicističkom duhu. U arhitektonskom smislu, usprkos historicističkim izmjenama, dvorac je očuvao povezanost i kontakt s krajolikom i perivojem, a park oko dvorca je integralni dio arhitekture.
Vinica
Varaždinska županija
Dolazak prvog automobila u Hrvatsku
Grof Marko Bombelles (vlasnik dvorca Opeka) bio je vlasnik prvog automobila ne samo na području Hrvatske, nego i šire. Već 1898. godine on je u Hrvatsku dovezao prvi automobil marke "Benz". Značajna je uloga grofa Marka Bombellesa mlađeg i u razvoju Hrvatskog autokluba. Bio je član, a kasnije i predsjednik udruge "Prvi hrvatski automobilni klub"
Perivoj dvorca Opeka
Marko Bombelles tvorac je perivoja u Opeki. Kako je izgledao perivojni prostor prije negoli je grof Marko došao u Opeku, nije poznato. Budući da je dvorac sagrađen u 18. stoljeću, vjerojatno je već tada bio uređen okoliš dvorca. Prirodna šuma, čiji je rub sezao do samog dvorca i livada u ravnici, bila je po svoj prilici prvi autohtoni pejzažni parkovni prostor čija su jednostavnost i prirodna ljepota bili dovoljni kao dostojni okvir plemićkom dvorcu. Perivoj kakvog danas poznajemo počeo se oblikovati pedesetih godina 19. stoljeća. Možda odmah 1852. godine kada je grof Marko Bombelles došao u Opeku, nakon smrti njegova tasta Franje Draškovića 1857. godine, dotadašnjeg vlasnika dvorca, ili kasnije, ali svakako prije 1860. godine jer je tada perivoj već ucrtan u katastarsku kartu. Površina perivoja iznosila je tada osam hektara. Kasnije je perivoj proširen prema sjeveru, na prostor gospodarstva, povrtnjaka i voćnjaka, ali i prema jugu, pa danas zaštićena površina zajedno s park-šumom zauzima 52 hektara. Perivoj se povećavao, a možda i preoblikovao 1884., 1902. i 1910. godine.
Druga polovica 19. stoljeća, kada je perivoj nastao, doba je romantizma i u vrtnoj umjetnosti. Tada su već postojali brojni romantičarski perivoji širom Austrije i Europe, a zagrebački je Maksimir blistao punim sjajem. Opeka nije mogla biti drugo nego romantičarski perivoj, ali perivoj koji nije krenuo u smjeru kopiranja tada poznatih europskih primjera, već kreiranjem vlastitih osobitosti koje su ga uzdigle na europsku razinu. Osim vrijednosti prepoznatljivih za pejzažne perivoje kao što su vizure, vedute i ljepota krajobrazne kompozicije, romantičarska obilježja kao što su koloristički efekti i zanimljivi prostorni doživljaji zbog raznolikih planova i scena, postignuti su u Opeki brojnim biljnim vrstama koje se pojavljuju u najrazličitijim formama, varijetetima i kultivarima.
Perivoj u Opeki nalazi se dvadesetak kilometara sjeverozapadno od Varaždina, u viničkom kraju poznatom po velikoj gustoći dvoraca i kurija. Nalazi se na krajnjim obroncima Maceljske gore, na samoj granici prema dravskoj dolini. Prema pejzažnim i reljefnim obilježjima, Opeka se može podijeliti na dva dijela: donji dio na blago nagnutom i ravnom terenu, perivojno i hortikulturno intenzivno obrađen, i gornji dio umjereno valovitog reljefa s djelomično ili potpuno sačuvanom šumskom vegetacijom.
Na području arboretuma Opeka tri su šumske zajednice. Veći dio pripada klimatogenoj šumskoj zajednici hrasta kitnjaka i običnoga graba (Querco petraeae – Carpinetum illyricum). U gornjem dijelu, osobito na jačem nagibu, nalazi se acidofilna šumska zajednica hrasta kitnjaka i pitomog kestena (Querco-Castanetum illyricum) koja je djelomično iskrčena i zasađena crnogoricom duglazijom, kanadskom čugom, borovcem i arišom. Samo na malim oazama, na najnižem, povremeno plavljenom dijelu perivoja, sačuvala se šuma hrasta lužnjaka (Genisto elatae-Quercetum roboris). Oko jezera se nalazi velik broj najrazličitijih zajednica močvarnog i vodenog bilja.
U perivoju raste drveće i grmlje doneseno iz Japana, Kine, Tibeta, Kavkaza, Sjeverne Amerike i mnogih europskih zemalja. Prema popisu bilja 1963. godine u perivoju je bilo: 4927 primjeraka bjelogoričnog drveća, 8651 crnogorično stablo, 13 primjeraka zimzelene bjelogorice, 299 bjelogoričnog grmlja, 86 zimzelenih grmova, 10 crnogoričnih grmova, 14 penjačica i 16 povijuša, ukupno 14 016 primjeraka, odnosno 182 različite vrste. Ako bismo uzeli u obzir različite forme, varijetete i kultivare, onda bi se broj vrsta približio brojci od osam stotina. Od četinjača su u velikom broju primjeraka i formi zastupljeni ovi rodovi: Pseudotsuga (duglazija), Tsuga (čuga), Picea (smreka), Pinus (bor), Abies (jela), Chamaecyparis (pačempres), Thuja (tuja), Juniperus (borovica) i Taxus (tisa). Od autohtonih listača najviše su zastupljeni ovi rodovi: Populus (topola), Salix (vrba), Quercus (hrast), Robinia (bagrem), Tilia (lipa), Fraxinus (jasen) i dr. Tu su i listače egzote kao japanski javor, američki kesten, katalpa, crni orah, tulipanovac, magnolije, maklura, paulovnija, pterokarija, sofora i dr. Opeka je poznata po velikom broju penjačica. Mnogo je drveća koje svojim impozantnim izgledom, veličinom i ljepotom izaziva divljenje posjetitelja. Od perivojnog inventara očuvano je još nekoliko izvornih kamenih klupa izuzetne ljepote i vrhunskog dizajna 19. stoljeća.
Perivoj u Opeki ne može se uspoređivati s ostalim perivojima uz dvorce jer je to jedinstven primjer perivojne arhitekture koja je, nasreću, dobro očuvana, a ima najvišu estetsku vrijednost i dendrološku raznolikost kakvu ne posjeduje nijedan perivoj u Hrvatskoj.
Povijest dvorca i arboretuma Opeke
Nakon ratova s Turcima, za vrijeme feudalizma u Hrvatskoj i prvim tragovima kapitalizma počela je u Hrvatskoj gradnja dvorova s vrtovima prema stranim uzorima, ali skromnijih razmjera. Kako je tada u Europi vladao stil engleskih parkova, tako su i naši prvi parkovi stvoreni po njihovom uzoru uključujući i park Arboretum Opeku.
1674. godina je prva zabilježena godina i u to vrijeme dvorac je bio u vlasništvu grofova Keglevića koji se prvi spominju kao vlasnici na natpisu na ulazu u dvorac. Međutim, u to vrijeme nema još govora o bilo kakvoj planskoj sadnji parka. Nakon Keglevića dvorac i okolna zemljišta bili su u posjedu grofova obitelji Nadasdy, a kasnije su ih naslijedili grofovi Draškovići, koji su živjeli jednom svojom lozom u Zelendvoru, dok im je na današnjem mjestu arboretuma bila obična ciglana. Otuda i naziv arboretuma Opeka. Međutim, sve se više postepeno Draškovići sele iz Zelendvora u Opeku, gdje nastaje i primitivna industrija, a dvorac se popravlja i preuređuje za stanovanje vlastele. Tada počinje i pravo nastajanje parka, odnosno današnjeg arboretuma Opeka. Tako početkom devetnaestoga stoljeća počinje prvo smišljeno plansko oblikovanje parka. Posljednji Drašković u Opeki i Zelendvoru bio je Franjo Drašković, koji je umro 1857. godine. Nekoliko godina prije svoje smrti, 1852. godine udao je svoju kćer za grofa Marka Bombellesa člana stare francuske velikaške obitelji, koji se nalazio na austrijskom carskom dvoru.
Tako su Draškovići preko Bombellesa bili direktno povezani s carskom austrijskom krunom i tako su bili obvezni na reprezentativni život, pa je na taj način dvorac Opeka, a uz njega i park Opeka dobivao sve više na značenju i vrijednosti. 1860. godine službeno počinje formiranje parka prema engleskim uzorima i dopremanje egzotičnog drveća, iako je bilo i prije zasađenih primjeraka, koji su danas stari preko 200 godina.
Za uređenje i popunjavanje arboretuma najzaslužniji je Marko Bombelles mlađi, sin starijeg Marka Bombellesa, jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj koji je ujedno imao i prvi automobil u Hrvatskoj. U njegovo vrijeme, 1884. godine park je dobio svoj konačni i sadašnji izgled. Od 1902. i 1910. godine je ponovno povećan većim brojem novih vrsta.
Grof Marko Bombelles je mnogo putovao po čitavom svijetu i po Europi, pa je tako u međusobnom natjecanju s ostalom vlastelom morao po uzoru na druge dvorove okružiti i svoj dvorac što ljepšim parkom sa što više egzotičnih primjeraka. Većinu je primjeraka dobio na poklon ili zamjenjivanjem, naročito od grofa Silva Taroucae, vlasnika jednog od najvrednijih svjetskih arboretuma u Moravskoj, a pojedine primjerke je kupovao već u potpuno razvijenom stanju i presađivao ih u svoj park. Tako je nastao danas jedan od najbogatijih parkova ne samo u Europi, već i u čitavom svijetu. Obje žene Marka Bombellesa su također revno radile na uređenju parka i nabavljanju novih materijala za sadnju.
Za vrijeme II. svjetskog rata i neposredno poslije rata uspjelo se sačuvati Arboretum Opeku gotovo netaknutim. Iako se nije nabavljalo mnogo novih primjeraka, nije ni upropašten ni jedan važniji dio arboretuma.
Vlasnici arboretuma su se mijenjali, pa je tako odgovorni upravni organ bila najprije Rajonska uprava, pa zatim Ekonomija Predsjedništva vlade NRH, šumarija Varaždin i napokon danas njime upravlja Poljoprivredna i veterinarska škola koja se i po njemu zove "Arboretum Opeka".
Dvorac Opeka sagrađen je u baroknom stilu i nalazi se usred arboretuma. Međutim, dvorac je toliko puta pregrađivan i nadograđivan da je izgubio svaku povijesnu i arhitektonsku vrijednost. 1856. godine Marko Bombelles je renovirao dvorac i dodao po svom ukusu pseudogotski teutonski izgled. Prema vidljivom natpisu na pročelju dvorca spomenuto je renoviranje 1910. godine, dvije godine prije smrti Marka Bombellesa mlađeg.
Poslije Drugog svjetskog rata dvorac je imao razne namjene, da bi pedesetih godina u njemu bila otvorena Vrtlarska škola. Izgradnjom nove školske zgrade nasuprot parka dvorac služi kao učenički dom. Početkom sedamdesetih godina dvorac biva napušten, zatvoren i prepušten zubu vremena. Nakon toga na održavanju se ne radi gotovo ništa do 1989. godine, kada umjesto da se popravi oštećeno krovište, ono se skida i ostavljaju se goli zidovi daljnjem propadanju i urušavanju.
1947. godine perivoj oko dvorca je proglašen zaštićenom prirodnom rijetkošću, a 1961. godine spomenikom vrtne arhitekture – arboretumom.
