Stari grad Barilović

Stari grad Veliki Kalnik

01.05.2012

Visoko iznad smaragdne rijeke Korane ponosno stoji Stari grad Barilović. Njegovi masivni kameni zidovi i jedinstvena okrugla kula tihi su svjedoci stoljeća pravih spletki, bitaka i borbi za prevlast. Obujte udobne cipele, zaboravite na kratko moderni svijet i istražite ovaj autentični srednjovjekovni dragulj.

Stari grad Barilović smješten je u istoimenoj općini u Karlovačkoj županiji, na strateški važnom prijelaznom području između Središnje i Gorske Hrvatske. Ovaj kraj pripada Kordunu, čije ime dolazi od francuske riječi cordon militaire (vojni pojas), što je u vrijeme Vojne krajine označavalo niz povezanih utvrda i stražarnica prema osmanskom području zapadne Bosne.

Tijekom 18. i 19. stoljeća, izgradnja Karolinske, Jozefinske i Lujzinske ceste omogućila je transformaciju ovog kraja iz strogo vojnog u značajno prometno-trgovačko središte koje povezuje sjevernu Hrvatsku s Primorjem. Općina Barilović prednjači u županiji po brojnosti i vrijednosti arheoloških nalazišta s preko 60 lokaliteta, među kojima je Stari grad Barilović jedino registrirano kulturno dobro

Vrijeme nastanka: sredinom 15. stolječa

Barilović

Karlovačka županija

Lasinjska kultura

Prapovijesni korijeni: Iako ga znamo kao srednjovjekovnu utvrdu, Stari grad je zapravo izgrađen na mjestu prapovijesne gradine. Istraživanja su otkrila tragove života iz razdoblja eneolitičke lasinjske kulture (kraj 5. i početak 4. tisućljeća pr. Kr.) te kasnoga brončanog doba.

Arhitektonska rijetkost

Stari grad Barilović ističe se kao arhitektonska rijetkost unutar hrvatske fortifikacijske baštine, a njegov najznačajniji simbol je unutarnja kružna branič-kula. Iako se dugo smatralo da su ovakve kule karakteristične isključivo za kaštele građene u 16. stoljeću, arheološka istraživanja potvrdila su da je Barilovićev primjer znatno stariji.

Glavna branič-kula izgrađena je u sredini 15. stoljeća, tijekom prve feudalne faze grad. Ova datacija, potvrđena nalazima luksuznog posuđa i radiokarbonskom analizom drvenih elemenata, svrstava Barilović u rijetku skupinu gradova na području Korduna i porječja Korane koji su imali kružne kule već u kasnom srednjem vijeku. Takve su utvrde obično podizali pripadnici nižeg i srednjeg plemstva, poput obitelji Barilović.

Branič-kula se nalazi u južnom, najstarijem dijelu utvrde, smještena na najvišoj geološkoj točki litice. Kula je tlocrtno veća od druge, manje kružne kule u sjevernom uglu grada, te ima znatno deblje zidove.

Povijest starog grada Barilović

Povijest Staroga grada Barilovića može se podijeliti u tri glavne faze razvoja koje su potvrdila višegodišnja arheološka istraživanja.

Izgradnja i feudalna faza (15. i 16. stoljeće)

Iako se u starijoj literaturi smatralo da je utvrda nastala kasnije, istraživanja su potvrdila da je Stari grad izgrađen sredinom 15. stoljeća. U to se vrijeme u povijesnim izvorima prvi put spominju i članovi obitelji Barilović, plemićkog roda koji je pripadao nižem plemstvu.

Napuštanje grada, krajem 16. stoljeća, uslijed stalnih osmanskih prodora i opće nesigurnosti, obitelj Barilović se povlači na sigurnije posjede oko Ozlja, a grad ostaje zapušten. Postoje i indicije da su vlasnici sami zapalili grad kako ga ne bi morala preuzeti vojna uprava.

Faza Vojne krajine (17. do 19. stoljeće)

Početkom 17. stoljeća utvrdu preuzima vojna uprava Karlovačkog generalata. Grad postaje strateški važna utvrda i sjedište kapetanije koja je nadzirala čardake duž rijeke Korane. Utvrda se prilagođava smještaju veće vojne posade (do 80 vojnika). Grade se vojarna, stan za zapovjednika, staje te vojna kuhinja s pećima.

Faza civilne uprave i suvremeno doba (kraj 19. stoljeća do danas)

Nakon ukidanja Vojne krajine 1871. godine, grad prelazi pod civilnu vlast. U sačuvane prostorije useljavaju se kotarska oblast, općinski uredi i pučka škola. Zbog novih potreba probijaju se veći prozori i otvara novi ulaz na zapadnom zidu.

Tijekom Drugog svjetskog rata, 1943. godine, Stari grad je teško stradao u savezničkom bombardiranju, nakon čega više nije bio u funkciji.

Desetljećima nakon rata utvrda je rapidno propadala, a njezino je dvorište ponekad služilo čak i kao odlagalište otpada ili svinjac. Sustavna arheološka istraživanja i konzervatorski radovi započeli su 1998. godine s ciljem zaštite i buduće revitalizacije ovog spomenika.