Stari grad Veliki Kalnik

Povijest starog grada Veliki Kalnik

---

Najstarija Stari grad sjeverne Hrvatske, a ujedno jedan od najstarijih feudalnih zamkova sjeverne Hrvatske, Veliki Kalnik. Smještena je na strmoj stijeni zvanoj Vuklenec, koja je kao odlomljena od dvaju susjednih vrhunaca, a nalazi se podno najvišeg brda Kalničkoga gorja Vranilovca (643 m) koji ponekad nazivaju i Velikim Kalnikom. Kalničko je gorje inače planinski lanac smješten sjeveroistočno od Medvednice, a vododjelnica je dravskog i savskog porječja. Pokraj strme stijene s utvrdom prolazio je stari rimski put koji je spajao mjesta Glogovnicu i Varaždinske Toplice. Stoga se vjeruje da je strma klisura služila u obrambene svrhe još u prapovijesti..

U Veliki Kalnik nije se moglo ući kolima već samo pješke, a s njegova se istaknutog položaja uspješno kontrolirala cesta kojom se prelazila Kalnička gora. Ta srednjovjekovna Stari grad sasvim sigurno nije nastala odjednom. Ivan Kukuljević Sakcinski, koji ju je mnogo proučavao, ustvrdio je da je gornji dio znatno stariji, a donji, koji je urušeniji, mlađi. Čak je vjerovao da gornji dijelovi potječu iz rimskih vremena. I on je poput mnogih drugih držao da je ta Stari grad izgrađena u vrijeme narodnih vladara, ali istraživanja to nisu potvrdila. Gotovo je sigurno da je neka Stari grad na istom mjestu i prije postojala, baš kao što je sasvim sigurno da je cijeli Kalnički kraj prastara plemićka općina poput one u Turopolju. Ali pronađeni ostaci potječu iz znatno kasnijeg vremena, a samo je gornji dio ruševina pripadao srednjovjekovnoj fortifikacijskoj građevini. Sve ostalo je znatno mlađe i potječe iz vremena kada se utvrdu pokušavalo pretvoriti u dvorac. Taj stari dio utvrde bio je vrlo malen, iako su u njemu u više navrata boravili kraljevi i kraljice..

Prvi se put Veliki Kalnik spominje u ispravi kralja Bele IV. 05. lipnja 1243. gdje se navodi kao važno uporište u borbi protiv tatarske najezde. Izričito se kaže da ga je "castrum nostrum Kemlek" branio od Tatara. To bi trebalo značiti da je Stari grad znatno starija i da je uvijek bila kraljeva svojina, a da su njome u kraljevo ime upravljali banovi ili župani. Inače se Kalnik u službenim spisima naziva svakojako: Kalnik, Kemnuk, Kemnek, Kemluk i sl. U ispravi iz 1264. spominju se "comes de Kemnuk" i "iobagiones castri". To bi zaista značilo da su u utvrdi smješteni kraljevi vojnici s jedinom obvezom da brane nju i posjed..

No bilo kad da je izgrađen, znatno prije ili tek za obranu od Tatara, Veliki je Kalnik sjedište feudalnog posjeda i upravne župe Veliki Kalnik. Nakon smrti Bele IV. promijenio je mnoge vlasnike. Kralj Stjepan poklonio je 1270. posjed i utvrdu slavonskom banu Rolandu, a poslije gospodarom postaje plemić Gardun. Početkom 14. st. u vlasništvu je zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića, poslije proglašenog blaženim, a početkom 15. st. opet u vlasništvu kralja Žigmunda Luksemburškog. Tada je neko vrijeme utvrdom i posjedom upravljala njegova supruga Barbara Celjska. Potom je Veliki Kalnik dobio zagrebački biskup Alben, a neko je vrijeme u vlasništvu biskupije i nakon njegove smrti. Poslije Žigmund otima Veliki Kalnik biskupiji i prepušta ga bosanskom kralju Tvrtku Kotromaniću, ali ga ovaj vjerojatno nije nikada preuzeo. Novi hrvatsko-ugarski kralj Albert Habsburški poklonio je 1438. Veliki Kalnik srpskom despotu Vuku Brankoviću. Nakon njegove smrti naslijedila ga je njegova kći Katarina koja je bila udana za Ulrika Celjskog, a nakon suprugove smrti i izumiranja Celjskih, Velikim Kalnikom gospodari Ivan Vitovac. Poslije mu je gospodar kralj Matija Korvin, koji ga je najprije poklonio (skupa s Malim Kalnikom) svom pristaši vojvodi Vladislavu Kosači, najstarijem sinu Stjepana Kosače, a poslije ga iznajmio Ladislavu od Egervara. Nakon očeve smrti Veliki je Kalnik naslijedio Ivan (Ivaniš) Korvin..

Burna se povijest raznovrsnih gospodara utvrde nastavila u istom stilu. Od kraja 15. st. vlasništvo je obitelji Alapić sve do početka 17. st. kada se kao vlasnici spominju braća Toma i Petar Erdödy. Potom je vlasnik Franjo Orehoczy (Orehovečki) čiji je potomak Vladislav Orehovečki sredinom 17. st. vjerojatno ispod utvrde podigao noviji, ali danas slabo sačuvani dio. U to se vrijeme Stari grad Velik Kalnik zbog svoje nepristupačnosti polako napušta te počinje propadati, a kasniji vlasnici (Draškovići, Szeky, Zakmadi, Patačići, Sermagi, Fodrovczy, Ožegovići) upravljaju posjedom iz drugih sjedišta..

Najviši je dio utvrde mali poligon izgrađen na uskoj stijeni koju su, kako je utvrdio Szabo, graditelji premostili drvenim gredama. No zidovi su gotovo potpuno nestali. Gotovo je sigurno u blizini bila i kapelica, a u predaji je još sačuvano sjećanje da je kapelica bila posvećena sv. Katarini. Taj najviši dio povezan je uskim hodnikom s glavnom zgradom. Hodnik je možda nekad bio veza i s višim katovima kojih danas više nema. No sasvim je sigurno da je ta zgrada, zapravo četvrtasta kula, bila glavni smještajni prostor. Izuzetno je čvrsto Ostaci stambenog dijela Velikog Kalnika građena što je i danas sasvim uočljivo. Uglovi su učvršćeni tesanim kamenim blokovima, kojih ima i na nekim drugim građevinama u utvrdi, a inače se među Stari gradma u cijeloj Hrvatskoj pronalaze još jedini na Medvedgradu. Prizemlje je podijeljeno na dvije prostorije, u jednom je dijelu prve prostorije postavljena kamena stijena, a druga je služila za stanovanje. Drveni su podovi prvog kata bili dijelom uglavljeni u rupe, a dijelom položeni na konzole. U kutu je stubište s gotskim dovratnikom. Prozori su u prizemlju vrlo mali, a prema gore se proširuju. Zgrada ima i kamenih ojačanja. Po tim bi se detaljima moglo zaključiti da je Stari grad građena upravo pred tatarsku provalu. Kukuljević je prema sličnosti gradnje tvrdio da su vlasnici Okića bili i vlasnici Kalnika, ali se danas na sačuvanim ostacima te njegove tvrdnje nikako ne mogu provjeriti..

Očito je da su svi preostali dijelovi utvrde srušeni ostaci kasnije izgrađenog dvorca koji se posve raspao, ali je bio mnogo prostraniji od osnovnog dijela utvrde. Szabo se poziva na jednu stariju litografiju, koju inače nije prenio, gdje se vidi zid daleko pred utvrdom i tragovi iskopanog jarka..

Stanovnici kalničkog kraja su sredinom 13. st. dobili plemičke povlastice. Većina je bila siromašna i živjela vrlo skromno. Uspjeli su izbjegnuti proces feudalizacije, koji je u Hrvatskoj počeo u 11. st., i ljubomorno su čuvali sve svoje povlastice kao stanovnici plemenitih sela. Iako potvrda o plemstvu Bele IV. nije sačuvana ni u originalu ni u prijepisu, nekoliko se puta spominje u potvrdnicama koje su Kalničani tražili i dobivali od brojnih banova i kraljeva. Obujmom (39 stranica) i značajem posebno se ističe potvrdnica kralja Ferdinanda III. Habsburškog, koja je napisana 1646. i čuva se u Državnom arhivu u Zagrebu. Najstariju je poznatu potvrdu kalničkim plemenitašima izdao 1352. ban Stjepan Lacković u Zagrebu. Kralj Žigmund je čak tri puta potvrđivao to neobično plemstvo krajem 14. i početkom 15. st., a isto toliko puta u drugoj polovici 15. stoljeća i kralj Matija Korvin. Potvrđivali su je Vladislav II. Jagelović (1492.), Ludovik II. Jagelović (1526.), Matija II. Habsburgovac (1612.) itd. Tim su povlasticama kalnički plemenitaši, smješteni na području od naselja Kalnik na istoku do Visokog (prema legendi iz tog su sela nosili grane sa šljivama) na zapadu i Zaistovca na jugu, a radi se o dvadeset plemenitih sela te nekoliko naselja na sjevernim obroncima Kalničke gore, bili oslobođeni svih feudalnih daća (tlake, devetine, zalaznine i crkvene desetine). To im je pružalo znatno veću sigurnost nego što su je imali obični kmetovi. Valja reći da se ispod Velikog Kalnika razvilo naselje koje se u srednjem vijeku zvalo Brezovica, a danas je to Kalnik koji ima nešto više od 500 stanovnika i odnedavno je sjedište istoimene općine. Naselje je poznato po crkvi Sv. Brcka iz 14. st., s lijepim kasnogotičkim freskama i kamenim oltarom te crkvenim zvonikom..